Svaki je rastanak težak osobito onaj od dragih prijatelja kao što je naša baka Eva Ciganović. Iznenadila nas je svojim brzim odlaskom u Dom Starih, u Đakovu 21. 06. o. g. Svi smo je voljeli, svima je bila draga i rado ćemo se prisjetiti njezinog blagog izraza lica kada je uz smiješak često znala reći: „Nikada mi u životu nije bilo ljepše nego ovdje kod nas u Centru Amadea“. Od prvog dana ovdje se osjećala kod kuće i imala prijatelje s kojima je provodila svoje Zlatne godine. U mladosti je mnogo radila kao što je sama kazala. Moralo se jer život je bio težak. No, sad radi ono što voli i za one koje voli, a to su njezini unuci. Neumorno je heklala motive zečeva, za svakog po jednog. I nama je ostavila jednog za uspomenu da nas podsjeća na nju, na njezine vrijedne ruke i prijateljsku ljubav koju je osjećala prema svima. Nažalost, bolest ju je primorala da pođe u starački dom što je prihvatila posve normalno. Ipak je suznih očiju napustila Amadeu i svoje prijatelje koje je na rastanku čvrsto zagrlila i obećala da nas nikada neće zaboraviti, kao ni mi nju.
Teodor Horvat
