Korisnici centra Amadea, udruge za psihosocijalne potrebe, hodočastili su 20.6.2023. u Aljmaš, našoj dragoj Gospi od Utočišta. Katoličko mjesto, župu i svetište sa bogatom poviješću, smještenom na ušću rijeke Drave u Dunav. U ovo preko 300 godina staro Marijansko svetište, pristigli su organiziranim prijevozom u pratnji Milosrdnih sestara sv Križa kao i djelatnika i volontera ove hvale vrijedne ustanove. Poklonivši se najprije brončanom kipu Gospe na ulazu u crkvu koji je rađen prema gipsanom modelu Marije s Isusom u naručju i nalazi se na terasi Centra Amadea, te se korisnici Dnevnog boravka za starije i osamljene osobe Amadea, ispred njega svakodnevno mole.
Na samom ulazu u crkvu, srdačno ih je dočekao legendarni aljmaški župnik, velečasni Antun Markić koji je nedavno nakon gotovo pola stoljeća službe otišao u zasluženu mirovinu. Ovaj poznati i u narodu veoma omiljeni svećenik u svojih 49 godina djelovanja u župi Gospe od Utočišta u Aljmašu obilježili su najteži, ali i najsvjetliji trenuci o čemu je on sam govorio pred vremešnim korisnicima centra Amadea. Svi su ga pozorno slušali i na kraju mu zapljeskali doznavši da je njega nakon teške gotovo neizlječive bolesti još u djetinjstvu njegova majka zavjetovala Gospi i njegov život prepustila u njezine ruke. Dok ga je životni put, kako on kaže odveo u Gospino naručje te ga je nedugo nakon što je zaređen biskup S. Bauerlein imenovao upraviteljem svetišta i župe u Aljmašu 1973. Koju je uz Božju volju i pomoć mještana uspio materijalno i duhovno uzdići. No sve se to za vrijeme Domovinskog rata pretvorilo u prah i pepeo. Iz tog vremena ima velečasni Markić i najtužnija sjećanja, kada je voljeni mu Aljmaš agresor napao iz svih smjerova, a on je zajedno s brojnim mještanima evakuiran rijekom u Osijek.
O prognaničkim danima su nažalost i sami korisnici centra Amadea ponešto znali. Iskusivši teške, ratne dane i neizmjernu sreću nakon njih kad su se poslije dugih sedam godina progonstva vratili u svoje porušene i opljačkane domove te na svoja opustjela i u korov zarasla polja i vinograde. Osobito drago im je bilo kad su čuli da je Gospin kip kojeg je davne 1857. godine biskup Strossmayer poklonio crkvi ostao sačuvan. Doduše oštećen, bez zlatne krune i žezla ali i to je otac velečasnog A. Jarma koji je bio kipar i rezbar, uspješno obnovio. Za vrijeme rata Gospin je kip nošen po slobodnim dijelovima Biskupije. Neprekidno se pjevalo: „Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu“. Napokon je znakovitog datuma 29.8.1998. (točno nakon 7 godina) uslijedio povratak a novoobnovljeni kip Gospesvečano je vraćen u Aljmaš. Bio je to dan za pamćenje, veličanstven i nezaboravan i od tada Gospi kličemo: „Vratili smo Gospu našu, Gospu Aljmašu“, rekao je velečasni Markić.
Ispred njega smo se slikali i sve svoje molbe i nakane povjerili Gospi.Dok je po drugi put u povijesti župe velečasni Markić uspio ponovno duhovno i materijalno uzdići župu i svetište gotovo iz ničega i pretvoriti ga u jedno od najposjećenijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj koje godišnje posjeti 100 do 150 tisuća hodočasnika.Nakon zajedničke molitve i našim staračkim, hrapavim glasom otpjevane pučke Marijanske pjesme„Čuj nas Majko, Nado naša“ u novoizgrađenoj crkvi koja ima oblik golubice ili labuda na Dunavu a posvećena je Pohodu Blažene Djevice Marije,rođakinji Elizabeti, uslijedila je okrjepa u klimatiziranoj prostoriji nasuprot nje. Nju su pripremile i poslužile naše vrijedne gerontodomaćice Marija uz pomoć Blaže. Na neizostavni odlazak na Kalvariju ili Križni put, pošli smo nakon ispijene šalice kave. Pomolivši se ispred svake postaje i pogledavši najveći kip Isusa Krista Uskrsnuloga u Republici Hrvatskoj teškog 1600 kg i visokog 5 metara, s postoljem 9. Rad akademskog kipara Bernarda Pešorde, istog onog koji je napravio kip Gospe, ispred crkve. Također smo zavojitim i prašnjavim putem krenuli na Gospinu kapelicu pod lipom, s izvorom žive vode. No tamo su pošli samo oni malo mlađi i pokretniji.
Teodor Horvat
